Jednom davno, u prvoj polovici 15. stoljeća, živio je venecijanski plemić i trgovac Pietro Querini. On je bio jedan od prvih koji je bakalar proširio po južnoj Europi. Querinija s Norveškom povezuje jedna tužna, pustolovna priča. On je, zajedno s tri broda natovarena vinom i začinima, isplovio 1431. godine iz Venecije. Zbog lošeg vremena, veliki dio posade poginuo je na putu. Brodovi su plutali preko Sjevernog mora i nasukali se na Lofotenu, na sjeveru Norveške, gdje su ih pronašli lokalni ribari.
Nakon tromjesečnog oporavka, posada je otplovila malim teretnim brodovima natovarenim bakalarom prema jugu. Na povraku u Veneciju, Querini je izvjestio Senat o svojem putovanju, a ovaj dramatičan incident bio je početak trgovine između sjeverne Norveške i talijanskih država, što je omogućilo - između ostalog - uvođenje norveške ribe u talijansku kuhinju.
Kasnije, a posebno u 19. stoljeću, bakalar se ustalio u Dalmaciji, kao talijanski uvoz. Ostalo je povijest. 
Norveška tradicija – sušeni i soljeni bakalar (Klipfisk)
Klipfisk (eng., Clipfish) je soljena i sušena riba koja datira još iz 14. stoljeća, a u Norvešku je stigla u 18. stoljeću uz pomoć portugalskih i baskijskih ribara, koji su pronašli novi način za čuvanje bakalara. Zbog lakog pristupa brodom, velikih sušilišta i savršene klime u proljeće, za proizvodnju je odabrana obala srednje Norveške.
Španjolski pomorci, koji su došli u Norvešku kupiti ribu, upoznali su norvežane s Bacalao a la Vizcaina, tradicionalnim načinom pripreme sušenog bakalara u Norveškoj i danas – klipfisk u umaku od crvene rajčice.
Iako je proizvodnja koncentrirana u
sjeverozapadnoj regiji, veliki dio sirovina dolazi iz sjeverne Norveške. Dok se Klipfisk može napraviti od razne ribe, onaj najautentičniji recept koristi upravo bakalar.
Tradicionalni način proizvodnje bio je sušenje ribe na liticama u blizini mora, otkuda joj potječe i naziv (staronorveški kleppr, koji je u korijenu riječi clip, značio je formaciju stijena, liticu).
U proizvodnji ribe su sudjelovali svi, bez obzira na dob ili spol. Ribari su obično bili muškarci, ali teške poslove, uključujući pranje i sušenje, obavljale su žene - i to za trećinu muške plaće. Djeca su, pak, donosila ribu. Danas se bakalar uglavnom suši u zatvorenom prostoru modernim tehnikama, ali krajnji rezultat je jednak onome od prije 300 godina.
Dokaz da je bakalar igrao važnu ulogu u tradiciji i gospodarskom razvoju Norveške je i činjenica da se ta riba danas nalazi na novčanicama. Pogledajte!
Hrvatska tradicija – sušeni bakalar (eng. stockfish)
Sušeni bakalar podsjeća na Klipfisk, no proces proizvodnje, kao i okus se razlikuju. Bakalar se suši napolju, uz pomoć vjetra i ne soli se. Norveška proizvodi najviše ove ribe na svijetu, a Hrvatska je njen treći najvažniji partner po uvozu.
Klima sjeverne Norveške je savršena za sušenje bakalara, s relativno niskim temperaturama i pravom ravnotežom vjetra, sunca i kiše.
Jeste li znali?
... Obje vrste, i slani, i sušeni bakalar, popularni su u katoličkim zemljama diljem svijeta. Riba je tradicionalno odlična zamjena za meso tijekom korizme.
... Sušeni bakalar je svestran proizvod! Ukusan je i na pizzi, na primjer!
… U Norveškoj postoji muzej bakalara. Nalazi se u Kristiansundu u srednjoj Norveškoj, gdje je proizvodnja započela još u 17. stoljeću.
… Bakalar je zdrav! Proces sušenja uklanja sadržaj vode, ali ostavlja sve hranjive tvari. Bogat je proteinima i sadrži male količine masnoće. Sastoji se od 79 (!) posto proteina – još jedan dobar razlog da ga jedete što više.