Ima ljudi koji Norvešku gledaju samo na razglednicama ili na našim društvenim mrežama. Hrvoje Jurić ju je iskusio u svim agregatnim stanjima i skoro na svim prijevoznim sredstvima; u autu, na biciklu, u snijegu, u šatoru na minus dvadeset, i tjednima u pustinji Dovrefjella, oči u oči s jednom od najstarijih živih vrsta na planetu.
Slavonski pustolov, pisac i planinar koji živi u podnožjima Papuka, upravo se vratio iz Norveške i ovoga puta nam je, ekskluzivno, ispričao što ga to gore drži.
Jurićev odnos s Norveškom započeo je davne 2013., u boli. Nekoliko dana prije planiranog polaska, iznenada mu je preminuo otac. Mogao je ostati, ali nije. Krenuo je iz Vrbice na biciklu, prevalio 4500 kilometara u 76 dana do Nordkappa, i vratio se drugačiji.
„To putovanje me označilo i ponovno me izgradilo,“ govori danas. „Bio sam izgubljen 27-godišnjak koji se doma vratio izgrađen. Naučio sam što znači biti sam i kako se obračunati s vlastitim demonima.“
Opisuje i kako je njegov prvi susret s Norveškom bio intiman i kako ga se najviše dojmilo prostrastvo Norveške.
"Prvo što sam pomislio bilo je „koliko je ovo prekrasno i veliko! Nema kraja!“.
Od tada se redovito vraća. Svaki put s novim ciljem, svaki put s novim slojem koji donosi kući, ne u torbi, kako sam kaže, nego u sebi.
Ovoga puta cilj je bio iznimno zahtjevan: pronaći i snimiti mošusna goveda preostalu baštinu ledenog doba, kojih je na planini Dovrefjell tek oko 220 usred norveške zime, na temperaturama do minus 37 stupnjeva. S prijateljem Josipom Augustinovićem Gustom, proveo je tri tjedna u šatoru, bez civilizacije, tragajući i čekajući.
Evo kako opisuje svoje iskustvo i što je točno donio natrag sa sobom.
Vi ste Norvešku doživjeli u uvjetima koji testiraju čovjeka do krajnjih granica zimi, na biciklu, na planini pri minus 37. Koliko to mijenja način na koji gledate na vlastitu zemlju, Slavoniju i Hrvatsku, kad se vratite kući?
Hrvoje: Na Papuku, gdje živimo nemamo tako ekstremne uvjete. Međutim, kad sam gore u Norveškoj jednako dobro se osjećam kad sam i kod kuće, na Papuku. I tamo i doma imam lokacije gdje ljudi ne idu, gdje smo Ena, Max i ja sami, ali isto tako imam prijatelje kojima se mogu uvijek obratiti. Moguće da se u Norvešku vraćam jer zapravo ima puno sličnosti s Hrvatskom.
Norveška je zemlja koja se jako ponosi svojim odnosom prema prirodi (friluftsliv, pravo slobodnog kretanja, zaštita divljine). Postoji li nešto u tom norveškom pristupu prirodi što mislite da bi Hrvatska trebala ili mogla usvojiti?
Apsolutno. Prvo, zaštita prirode. Čak i kada se vrše radovi poput dalekovoda u Norveškoj se čak i najmanje kamenje vraća na svoje mjesto. Bilo bi lijepo kad bi se kod nas ljudi osvijestili i shvatili da prirodu ne smijemo uzimati zdravo za gotovo, da ju trebamo čuvati i njegovati zbog nje same, ali i zbog generacija koje dolaze.
Od Papuka do Dovrefjella
Na planini Dovrefjell u Norveškoj živi svega oko 220 mošusnih goveda. To je životinja koja je preživjela ledeno doba, a jednom je u Norveškoj već nestala pa je reintroducirana. Što vas je privuklo baš tim stvorenjima? Ima li nešto u njihovoj priči što rezonira i s vama osobno?
Mošusna goveda prvi puta sam tražio 2024., kad smo Ena, Max i ja oko 45 dana putovali Norveškom. Danima smo istraživali i planinarili Dovreom, ali bez uspjeha. Onda se jedan dan vrijeme promijenilo u bolje i nakon par sati goveda su bila na drugoj strani kanjona. Izgledala su tako mirno i plaho, kao da su sami na svijetu. Kao da mi nismo tu. Sjedio sam i promatrao ih skoro sat vremena, sve dok nisu otišli iza grebena. Tada se radila ideja da ih vidim i po zimi. Sama činjenica da, bez obzira na udaljenost, mogu s njima dijeliti prostor u meni stvara sreću i zadovoljstvo.
Ekspedicija je trajala tjednima u temperaturama do minus 37 stupnjeva. Koji je bio najteži trenutak kada ste se pitali zašto ste uopće krenuli?
Zapravo se niti jednom nismo to upitali. Jako dobro smo se pripremili za ovaj projekt, pogotovo po pitanju profesionalne opreme i boravka na ekstremima. Kako Norvežani kažu „nema lošeg vremena, samo loše odjeće“. Isto tako, kampirali smo dosta vani, na -20 Celzijusa ili manje, a tu smo se isto pobrinuli da imamo ekspedicijski šator, podnicu i vreću. Pred kraj projekta, kako je vrijeme prolazilo i hrane smo imali sve manje i manje, kao i novaca razmišljali smo o tome što ako ih ne vidimo. To je jednostavno sastavni dio svake ekspedicije i mogući rezultat. Čak ni tada nismo klonuli duhom.
Susret sa stijenom koja se miče
Trenutak kada ste napokon ugledali mošusna goveda opišite ga što življe možete. Što ste osjetili?
Mi smo, što se kaže, gotovo stali na njega. Kako je bio prekriven snijegom i spavao doslovno smo mu bili na 20 metara. Taj trenutak nikada neću zaboraviti. Stijena koja se miče (zbog disanja), a znam da se ne može micati. Maknuli smo se na sigurnu udaljenost, na jednu visoravan ili livadu i na možda stotinjak metara čekali da se probudi. Jako je bitno da se životinje ne ometaju i da ih se pusti na miru. Mi smo čekali nešto manje od dva sata i on se ustao. Taj prizor je nešto što morate doživjeti. Naš cilj je bio snimiti govedo ili goveda i to smo učinili, ali kad ste tamo, uživo, kad imate priliku gledati u njih…to je iskustvo koje se jednostavno mora doživjeti.
Josip Augustinović Gusto bio je vaš pratilac na ekspediciji. Kako izgleda dinamika dvojice Hrvata koji su tjednima sami u norveškoj zimskoj pustinji; što se o čovjeku sazna u takvim uvjetima?
Gusta i ja smo bili ravnopravni. Zadatke smo podijelili tako da svatko ima svoj dio. Na taj način imamo potpunu kontrolu i manje ili gotovo nikakve šanse su da nešto zaboravimo. Mi u ta tri tjedna nismo imali niti jednu svađu, niti smo povisili ton. Vrlo smireno smo sve radili i bili podrška jedan drugom. Komunikacija je ključ svega, a kad ste s nekim po cijele dane, pa i spavate u šatoru onda je bitno da ta komunikacija ide slobodno i bez grča.
Što ste iz Norveške donijeli kući, ne u torbi, nego u sebi? Postoji li neki trenutak u Norveškoj, koji nije nužno vezan ne neka spektakularna putovanja, a koji vas je najviše dirnuo ili promijenio
Donio sam mir. Kad odem gore, pogotovo sa svojim psima, imam osjećak kao da sam otišao na drugu planetu. Nitko me ne pozna, nitko me ne zove, osim bake i par prijatelja s kojima sam svakodnevno u kontaktu. Imam svoj mir koji mi pomogne da se resetiram. Norveška mi dođe kao psihoterapija. Svi ti prizori, prekrasna priroda, životinje, mjesta na kojima sam po prvi puta ili sam već bio stotinu. Sve to nosim sa sobom, u mislima, pa kasnije pretočim u pisani oblik. Doslovno svaki puta kad se vraćam iz Norveške se osjećam ispunjeno.
Norveška više niije skupa!
Često se s divljenjem gleda u Norvešku i mogu se čuti razna rješenja koje bi Hrvatska trebala „uvesti“ iz Norveške. Postoji li nešto što Norveška može naučiti od Hrvatske, a ne obrnuto?
Apsolutno. Recimo, Norvežani nemaju običaj da nakon posla idu na kavu ili za vrijeme posla. Mislim da se socijalni dodir, da to tako nazovem, uvelike razlikuje između nas i njih. Norvežani su prisni na svoj način i mnogi su mi postali jako bliski prijatelji. Međutim, onaj „ćeif“ kojeg mi imamo ne postoji u Norveškoj. Jednom mi je jedan Norvežanin rekao da nema smisla ići u kafić, kad kod kuće ima kavu. Vrlo jednostavno sam mu objasnio da kave ima svugdje, ali društvo i sve ostalo što kafić ili mjesta na kojima se nađete s prijateljima nude nema kod kuće.
Norveška je za mnoge iz Hrvatske daleka destinacija; skuplja, hladnija, zahtjevnija od Mediterana. Što biste rekli sugrađanima koji bi voljeli posjetiti Norvešku, ali se ne usuđuju ići; je li bolja zimi ili ljeti?
I jedno i drugo ima svojih prednosti. Ali bitno je, za početak, naglasiti da s inflacijom i prelaskom Hrvatske na euro cijene u Norveškoj više nisu toliko skuplje nego kod nas. Dapače, neki proizvodi, pogotovo hrana su tu negdje ili čak jeftiniji.
Sve ovisi što želite iskusiti – ako želite polarnu svjetlost, najbolje je u veljači posjetiti Tromso ili taj dio Norveške. Gore je i Alta, sa svojim ledenim hotelom, a blizu je i Lofoten otočje. Otočje je lijepo i ljeti, doslovno planinarsko/penjački raj. Ali valja uzeti u obzir da su ljeti gužve, kao i kod nas na moru. Ja sam više za prirodu, a bolje zemlje po tom pitanju od Norveške nisam upoznao. Ljeti možete gdje god poželite. Ena, Max i ja smo proveli nekoliko dana da nikoga nismo sreli, od ljudi jel. Samo životinje. To i zvuči i je jedan dobar godišnji odmor, ako mene pitate.
Koji su idući koraci i planovi?
Plan s „Muskox Expedition“ projektom bio je prikupiti dovoljno materijala za kratak dokumentarni film i u tome smo uspjeli. Međutim, prikupio sam i više nego dovoljno fotografija, pa je u planu i foto knjiga. Na taj način bih savršeno prikazao cijelo putovanje, kroz video i pisanu riječ. Zaokružio bih i predstavio gledateljima i čitateljima cijelo iskustvo jer se video i pisana riječ savršeno nadopunjuju. Ako bude po planu, na jesen, tamo negdje u rujnu ili listopadu sve bi trebalo biti završeno. Kroz predavanja po cijeloj Hrvatskoj, a nadam se i regiji, predstavio bih foto knjigu. Dokumentarac planiramo plasirati na HRT, ali to će vrijeme pokazati.
Što reći, osim da jedva čekamo vidjeti i knjigu i dokumentarac! A vi?