Kad je zazvonio telefon i na drugoj strani se javio norveški veleposlanik Arne Sannes Bjørnstad, Mišo Grundler nije odmah shvatio o čemu se radi. "Moj mozak je trebao par sekundi da poveže riječi 'kralj' i 'orden za zasluge' u istoj rečenici", priznaje prevoditelj kada je primio vijest da mu je Njegovo Veličanstvo kralj Norveške dodijelio Orden za zasluge, jedno od najviših norveških odličja koje se uopće može dodijeliti nedržavljanima.
"Moja prva reakcija nije bila nimalo dostojanstvena, prije bih rekao da je bila nevjerica. Neprestano sam mislio: 'Jeste li sigurni da je ovo namijenjeno meni?' Vijest je bila toliko neočekivana da nisam do kraja shvatio važnost trenutka sve dok poziv nije završio. Onda me, malo pomalo, sustigla emocija. Osjećao sam se duboko počašćeno, zahvalno i ponizno", opisuje Mišo taj trenutak.
Iza tog kratkog trenutka zbunjenosti stoji, međutim, gotovo dva desetljeća predanog rada. Grundler je od 2008. godine kontinuirano preveo više od četrdeset djela sa švedskog, danskog, norveškog i engleskog jezika, od čega šesnaest izravno s norveškog, uz još dva u pripremi. Od 2011. radi kao audiovizualni prevoditelj na HRT-u, a od 2015. predaje na Katedri za skandinavistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Posebno se istaknuo prijevodom Ibsenova "Peer Gynta" 2020. godine, kojeg je preveo u izvornoj formi, u stihu, prenijevši publici ritmičnu ljepotu originala na način na koji to prije njega nije učinjeno.
Put koji je počeo s Don Quijoteom
Grundlerov prevoditeljski put započeo je još u srednjoj školi, kada je čitanje Cervantesova Don Quijotea posijalo sjeme interesa za prevođenje i odredilo njegov profesionalni put.
"Čitao sam izdanje u kojem je prevoditelj Josip Tabak dotjerao stari prijevod Ise Velikanovića, a u opširnim bilješkama objasnio specifičnosti i zamke prevođenja Cervantesa. To me toliko zainteresiralo da sam počeo razmišljati o tome koliko uloga prevoditelja zapravo određuje hoće li se neka knjiga 'primiti' kod čitatelja u određenoj zemlji", objašnjava nam.
Mišin karijerni put otad nije nimalo donkihotovski, nego vrlo svrhovit i protkan priznanjima i nagradama. Dobitnik je godišnje nagrade Društva hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) te prestižne norveške prevoditeljske nagrade NORLA-e za doprinos prijevodu norveške književnosti. Ipak, kraljevsko priznanje razina je iznad svega dosad opisanog.
Iznimno priznanje znatiželjnom zaljubljeniku u riječi i graditelju književnih mostova
Orden za zasluge (Fortjenstordenen) dodjeljuje se za izniman doprinos Norveškoj i čovječanstvu, prvenstveno norveškim državljanima za usluge učinjene u inozemstvu, ali i nedržavljanima za zasluge. Orden je ustanovio kralj Olav V. 14. lipnja 1985. godine, a od osnutka ovo odličje je u cijelom svijetu primilo tek 1.533 osobe. O kandidatima odlučuje Vijeće reda, koje čine komornik, šef protokola norveškog Ministarstva vanjskih poslova i voditelj ureda Kraljevskog norveškog reda svetog Olafa. Vijeće razmatra prijedloge koje može poslati bilo tko, a konačnu odluku donosi sam monarh, koji je ujedno i veliki meštar reda.
Grundler je tek četvrti Hrvat u povijesti koji je primio ovo priznanje, i prvi koji je orden dobio za doprinos jezičnoj i kulturnoj povezanosti dviju zemalja, a ne za diplomatsku funkciju. Upravo tu tendenciju gradnje mostova između udaljenih zemalja Mišo je izdvojio kad je birao riječi kojima bi opisao sebe.
"Ako moram izabrati tri norveške riječi kojima bih opisao sebe, bile bi to nysgjerrig, brobygger i ordglad. Brobygger doslovno znači graditelj mostova, no na hrvatski bih to prirodnije preveo kao onaj koji povezuje ljude i kulture. Tako gledam na velik dio svog posla: gradim mostove između Hrvatske i Norveške, između knjiga i čitatelja, između jednog jezika i drugog", objasnio nam je Mišo.
I druge dvije norveške riječi kojima je opisao sebe vrlo vjerodostojno opisuju tko Mišo jest: znatiželjan zaljubljenik u riječi.
"Nysgjerrig znači radoznao, i vjerujem da je znatiželja mjesto gdje je za mene sve i počelo: moj interes za jezike, književnost, Norvešku, Skandinaviju i različite ljude i kulture općenito. Ordglad je riječ koju jako volim, doslovno znači netko tko je 'zaljubljen u riječi'. To je vjerojatno najjednostavniji način da se opiše netko tko je veći dio života proveo čitajući, prevodeći, predajući i pričajući o književnosti", opisuje Mišo.
Veliko priznanje
Govoreći o nagradi, Mišo je naglasio što mu ovo priznanje znači osobno, ali i profesionalno, a objasnio nam je i kako vidi nastavak književne suradnje dviju zemalja.
"Osobno, ovo priznanje znači daleko više od medalje. Predstavlja prepoznavanje od zemlje koja je važan dio mog života već mnogo godina, često Norvešku nazivam svojom drugom domovinom", rekao je.
Profesionalno, u priznanju ne vidi krunu svog rada, nego poticaj za dalje. Kako ističe, kroz cijelu je karijeru nastojao graditi kulturne mostove između Hrvatske i Norveške:
"Ovo priznanje učvršćuje moje uvjerenje da ti mostovi imaju smisla, i da čak i naizgled tihe profesije, poput književnog prevođenja, mogu imati značajan utjecaj na odnose među zemljama."
No, čak ni u trenutku u kojem s pravom može samostalno stajati u središtu pozornosti, Mišo misli i na druge, posebice na svoje kolege prevoditelje. Ističe kako ovo priznanje nadilazi njegovo ime i vidi ga kao veliko priznanje cijeloj prevoditeljskoj struci:
"Nadam se da će ono osvijetliti i rad prevoditelja, ljudi koji često rade iza kulisa, a pomažu da se jezici, ideje i ljudi zbliže." naglasio je i dodao: "Ako ovo priznanje potakne makar jednu mladu osobu da otkrije norveški jezik ili književnost, smatrat će to dodatnom čašću".
U nastavku prenosimo Mišina razmišljanja o Norveškoj, budućim projektima, te o djelima hrvatske književnosti koja bi preporučio kralju.
"Norveška je književna velesila"
Koje norveško djelo biste uvijek preporučili prijateljima kao ono koje najbolje ilustrira norvešku kulturu?
Norveška je književna velesila, čini mi se da postoji knjiga koja čeka da bude napisana u svakoj norveškoj osobi koju upoznam. Od klasika poput Ibsena, Skram i Hamsuna, do modernih velikana poput Knausgaarda, Loea, Hjortha, Fossea, Flatland i Nesbøa. Norveška je književnost oduvijek uspijevala očarati maštu svijeta. Djela koja sam imao privilegiju prevesti i koja uvijek preporučam ljudima zainteresiranima za norvešku književnost su Leksikon om lys og mørke (Leksikon svjetla i tame) Simona Strangera, potresna priča o Holokaustu, i Flukt (Bijeg) Carla Frodea Tillera, roman toliko majstorski napisan da ostaje s vama zauvijek.
Postoji li prijevod na koji ste posebno ponosni?
Biti ponosan je pomalo 'nenorveški' i protivno nepisanom zakonu skromnosti, Janteloven, ali moram priznati da sam osjetio ponos kad sam preveo Ibsenov Peer Gynt, moje najdraže djelo svih vremena, za postavljanje predstave u Hrvatskom narodnom kazalištu, koja je kasnije objavljena i kao knjiga. Isprva mi se to činilo kao Sizifov posao, jer je jedan legendarni hrvatski lingvist i prevoditelj napisao da je nemoguće prenijeti Peer Gynta uz zadržavanje izvornog metra, rime i ritma.
Koju norvešku riječ ili frazu biste voljeli da postoji u hrvatskom?
Oni koji me dobro poznaju možda su razočarani što nisam spomenuo svoju omiljenu norvešku riječ, utepils, već u prvom pitanju, jer ja, kao i mnogi Norvežani, jedva čekam prve sunčeve zrake u proljeće da sjednem vani s lijepim, hladnim pivom. Čak sam napravio svoj neslužbeni prijevod, temeljen na hrvatskom dijalektu: pivanka, piva plus vanka, piti pivo vani.
Koje su najveće razlike između Norveške i Hrvatske, i gdje bismo mogli učiti jedni od drugih?
Uvijek sam cijenio to što Norveška i Hrvatska, unatoč velikim razlikama u geografiji i povijesti, imaju mnogo više zajedničkog nego što ljudi misle. Obje su relativno male zemlje sa snažnim osjećajem identiteta, dubokom povezanošću s prirodom i bogatom književnom tradicijom. Ako moram istaknuti jednu razliku, rekao bih da Norvežani imaju izuzetnu razinu povjerenja, u institucije, jedni u druge, i u ideju da društvo najbolje funkcionira kad svi doprinose. Hrvatska je napravila velik napredak u mnogim područjima, ali mislim da još uvijek možemo učiti iz te kulture povjerenja i podijeljene odgovornosti. Istovremeno, vjerujem da smo mi Hrvati često spontaniji i ekspresivniji. Brzo gradimo odnose, uživamo u dugim razgovorima uz kavu i manje se bojimo pokazati emocije. I te osobine imaju veliku vrijednost, i mislim da ih Norvežani često cijene kad provedu vrijeme ovdje.
Kad bi kralj tražio preporuku za hrvatsku knjigu...
Kad bi vas kralj zamolio za preporuku knjige, koje biste hrvatske autore izabrali?
To je divno, ali nimalo lako pitanje. Hrvatska ima mnogo izvrsnih pisaca, no ako bih morao izabrati jednog ili dvojicu, Njegovom Veličanstvu bih preporučio Miroslava Krležu i Kristiana Novaka. Oba su pisca, srećom, prevedena na norveški. Krleža je jedan od divova hrvatske književnosti. Njegova djela nude dubok uvid u srednjoeuropsku povijest, politiku i ljudsku prirodu. Iako duboko ukorijenjena u naš prostor, pitanja o moći, identitetu i društvu koja postavlja univerzalna su i ostaju izuzetno relevantna i danas. Vjerujem da bi ih i kralj cijenio. Među suvremenim autorima izabrao bih Kristiana Novaka. Njegovi romani spajaju uvjerljivo pripovijedanje s velikom psihološkom dubinom i oštrim razumijevanjem društvenih pitanja. Piše o ljudima na marginama, o pripadnosti, predrasudama i moralnim izborima, temama koje odzvanjaju daleko izvan Hrvatske. Uz to, odabire pisati ne standardnim hrvatskim nego sjevernim dijalektom, što me pomalo podsjeća na Jona Fossea i nynorsk. Vjerujem da bi norveški čitatelji u obojici pronašli nešto poznato. Norveška se književnost oduvijek isticala istraživanjem složenosti ljudske prirode, a mislim da Krleža i Novak dijele tu istu ambiciju, svaki svojim prepoznatljivim hrvatskim glasom.
Jezik koji prati kontekst
Kao višejezična osoba, na kojem jeziku obično razmišljate, i mijenja li se vaša sposobnost izražavanja emocija ovisno o jeziku?
Ljudi me ponekad pitaju razmišljam li na hrvatskom, norveškom ili nekom drugom jeziku kojim se profesionalno služim. Iskren odgovor glasi: ovisi. Kad prevodim norveški roman ili razgovaram s norveškim kolegama, misli mi se prirodno prebace na norveški, doduše, ponekad se pomiješaju s danskim i švedskim, pa završim govoreći smiješnu mješavinu koju prijatelji zovu 'blandinavisk', mješavina skandinavskih jezika. Kad sam s obitelji ili prijateljima, hrvatski dolazi jednako prirodno. Više svjesno ne odlučujem na kojem jeziku razmišljam, to prati kontekst. Također sam primijetio da svaki jezik nudi pomalo drugačiji način izražavanja ideja i emocija. Hrvatski je divno izražajan i bogat nijansama, osobito kad su u pitanju emocije i svakodnevni razgovor. Norveški mi se, s druge strane, često čini vrlo precizan i suzdržan. Ima eleganciju jednostavnosti koja dopušta da se relativno malo riječima kaže mnogo toga. Mislim da je ta jasnoća jedan od razloga zašto toliko uživam u prevođenju norveške književnosti. Istovremeno, ne vjerujem da je jedan jezik bolji od drugog u izražavanju osjećaja ili misli. Prije bih rekao da nas svaki jezik potiče da svijet gledamo pod malo drugačijim kutom. To je jedan od najvećih darova koje mi je višejezičnost dala.
Pogled unaprijed: Ibsen izravno s norveškog
Gdje se vidite za pet godina?
Nadam se da ću i za pet godina raditi ono što najviše volim: graditi mostove između Hrvatske i Norveške kroz jezik, književnost i kulturu. Idealan izazov koji me čeka je prijevod glavnih drama Henrika Ibsena izravno s norveškog na hrvatski. Mnogi klasični hrvatski prijevodi nastali su posredno preko njemačkog, što je bilo uobičajeno u to vrijeme, no danas imamo priliku vratiti se izvornom jeziku i hrvatske čitatelje i kazališnu publiku približiti Ibsenovom autentičnom glasu. Posebno me raduje što je ova inicijativa pokrenuta uz podršku norveškog veleposlanstva u Zagrebu, u sklopu priprema za 200. godišnjicu Ibsenova rođenja.
Odbrojavanje je već počelo
Diljem svijeta već je počelo odbrojavanje prema 2028. godini kada se obilježava 200. godišnjica rođenja Henrika Ibsena, autora kojeg mnogi smatraju ocem moderne drame i drugim najizvođenijim dramatičarem na svijetu, odmah iza Shakespearea. Hrvatska publika i kazališta imat će priliku Ibsenu pristupiti autentičnije nego ikad prije, zahvaljujući upravo čovjeku koji je za svoj rad sada primio i kraljevsko priznanje.