Posljednjih desetljeća Norveška se suočila s valovima društvenih promjena koje su preoblikovale njezin karakter. Ove promjene nisu stigle tiho – one su stigle kroz ljude. Ljude koji dolaze iz različitih krajeva svijeta, noseći sa sobom vlastite jezike, običaje, vjerovanja, identitete. U tom novom društvenom krajoliku tri priče posebno se izdvajaju: ona o imigrantima, ona o LGBT+ zajednici i ona o starosjedilačkom narodu Sami.
Imigranti: novo lice norveškog identiteta
Tijekom stoljeća u Norveškoj su se naselili ljudi iz različitih sredina, od kojih je svaki pridonio jedinstvenim tradicijama i perspektivama koje obogaćuju društveno tkivo. Danas gotovo 21 posto stanovništva čine imigranti i njihovi potomci – značajan demografski pomak koji je ozbiljno započeo tijekom kasnog 20. stoljeća. Oni dolaze iz svih dijelova svijeta – od Poljske, Somalije i Pakistana, do Sirije i Ukrajine – svaki sa svojom pričom, motivacijom i snovima. Njihova prisutnost oblikuje tržište rada, mijenja školske učionice, širi gastronomske horizonte i postavlja nova pitanja o tome što znači biti Norvežanin.
Taj je priljev potaknut gospodarskim prilikama, posebno u naftnom sektoru, kao i humanitarnim obvezama. Međutim, ova kulturna pluralizacija predstavlja i prednosti i izazove za norveško društvo. Integracija imigranata iz različitih sredina potaknula je ključne rasprave o identitetu i pripadnosti unutar Norveške.
Norveška politika prema imigraciji temelji se na balansu: s jedne strane priznaje se potreba za radnom snagom i humanitarnom odgovornošću, a s druge se nastoji zaštititi državni sustav socijalne skrbi. Tako se novim imigrantima često ograničava pristup određenim pogodnostima dok se ne zadovolje određeni uvjeti. No istovremeno se očekuje integracija – znanje jezika, prihvaćanje vrijednosti poput ravnopravnosti spolova i sekularnosti, te sudjelovanje u društvenom životu.
Dok se društvo bori s ravnotežom jednakih prava i kulturnih posebnosti, pojavljuju se napetosti oko toga kako se pridošlice mogu asimilirati zadržavajući svoje jedinstvene identitete. Izazov ne leži samo u integraciji različitih kultura, već i u osiguravanju da se postojeće društvene norme – ukorijenjene u egalitarizmu – podrže usred rastuće raznolikosti.
LGBT+ zajednica: ponos koji raste
Paralelno s tim raspravama je progresivni stav Norveške o LGBTQ+ pravima; Kao jedna od prvih zemalja koja je odobrila jednaka prava bez obzira na seksualnu orijentaciju, ističe se kao svjetionik inkluzivnosti. No nije uvijek bilo tako. Tek 1972. homoseksualnost je dekriminalizirana, a u desetljećima koja su slijedila LGBT+ osobe su morale iznova dokazivati da imaju pravo postojati i voljeti. Iako je većina Norvežana danas liberalna po tom pitanju, povremeni napadi i diskriminacija pokazuju da je borba za jednakost još uvijek aktualna. U 2022. godini, na primjer, dogodio se napad na LGBTQ+ festival u Oslu, što je potaklo raspravu o sigurnosti LGBTQ+ osoba u zemlji. Vlada je odgovorila na ovaj napad predstavljanjem akcijskog plana za poboljšanje prava LGBTQ+ osoba i promicanje veće prihvaćanosti seksualne raznolikosti.
Dok slavljenje prekretnica kao što je ukidanje zabrane homoseksualnosti naglašava društvenu evoluciju uz pravne reforme, manjinske zajednice – uključujući i imigrante i LGBTQ+ osobe – i dalje se suočavaju s izazovima unutar norveškog društva.
Sami: narod koji ne zaboravlja
Sami narod je autohtoni narod koji živi u sjevernoj Norveškoj, kao i u susjednim zemljama Švedskoj, Finskoj i Rusiji. Sami imaju bogatu kulturnu baštinu, uključujući tradicionalne običaje poput uzgoja sobova i pjevanja joika, tradicionalne pjesme. Međutim, Sami su se tijekom povijesti suočavali s mnogim izazovima, uključujući asimilacijske politike koje su pokušale ukloniti njihovu kulturu i jezik.
Međutim, Sami nisu uvijek imali mogućnost slobodnog izražavanja vlastitog identiteta. Tijekom 20. stoljeća norveška vlada provodila je politiku prisilne asimilacije. Djeci je bilo zabranjeno govoriti sami jezik, joik – drevni oblik pjevanja – bio je smatran griješnim, a obrazovni sustav poticao je sram zbog vlastitog porijekla. Iako se situacija značajno promijenila i država je priznala svoje greške, posljedice su i dalje prisutne – manje od polovice Sami populacije danas govori neki od svojih jezika.
U posljednjim desetljećima Norveška je preuzela mjere za zaštitu kulture i jezika Sami naroda. Godine 1989. uspostavljen je Sami parlament, koji ima ovlasti za donošenje odluka o pitanjima od značaja za Sami narod. Također postoji i Sami jezik, koji je službeni jezik u nekim dijelovima Norveške.